Objašnjenja Jednog Autsajdera

“I am interested in anything about revolt, disorder , chaos-especially activity that seems to have no meaning. It seems to me to be the road toward freedom... Rather than starting inside, I start outside and reach the mental through the physical.” J

01.06.2017.

Njuškanje nikada dobro donijelo nije

Njuškaj njuškaj zaviri tamo gdje ne treba zabadaj nos tamo gdje govna druga plivaju stavljaj ulje na vatru broji sijede što neprestano izbijaju pljuj po sebi jer drugačije ne znaš više ne umiješ ti slabo stvorenje kukavno i ništavno u šta se pretvori kad dozvoli onom dijelu sebe da prevlada i nadvlada da preuzme kontrolu i kormilo u svoje ruke sad drhti i pokušavaj da utišaš konstantne oluje borbe i prevviranja u sebi ponavljaj mantru jedino to ti je i ostalo za drugo nešto nisi sposobna ti uniženo i povređeno biće šta učini sebi i zarad čega pitala bih te još hiljadu stvari opsovala bih te grđe nego dušmanina kakvog popljuvala te i ocrnila obojila najgorim imenima i još gorima riječima samo ti uživaj njuškaj, njuškaj još malo zabodi nos tamo gdje ne želiš potvrdi ono što već znaš i sama ali nemaš hrabrosti da se suočiš ko čovjek tako, tako još malo možda ipak nije sve onako kakvim se čini ma pokušaj još jednom vidi šta je skriveno možda jednom naletiš na bombu pa da te bar raznese njuškaj, njuškaj drugo ništa i ne znaš ali umiješ tako lijepo dozvati sumorno nebo i crne misle s kojima ja moram da se nosim poslije pronjuškaj još malo hajde, nemoj da se ustručavaš da na smetlištu njuškaš ljepše bi stvari pronašla ali ti izgleda voliš među govnima da plivaš slobodno, ionako nemam kontrolu nad tobom dok ti upravljaš cijelim tijeloj+m mojim proklet da si i ti i mozak ovaj moj što pravi od mene glupog detektiva ko inspektor Kluzo uvijek na tragu ali nikad da uhvatiš krivca jer okolišaš pošto si bez muda no, hvala ti za sve priređene besane noći i novu sijedu što me već svrbi na sred potiljka njuškaj, njuškaj samo uništavaj

31.03.2017.

I ja i ja

Jedva čekam da te nađem skrivenu između redova u lavirintu neostvarenih želja, srušenih snova i porušenih ideala znam da si tu negdje sklupčana pognute glave, skrivenog lica i sklopljenih očiju Dišeš polako, oprezno provjerqavaš i važeš svaki pokret tražiš svemu razlog pa čak i postojanju odavno si zaboravila sve ono što si nekada tako dragocjeno i ljubomorno čuvala u sebi draga, nestala si nisi više ni ona sjena kojoj sam se obraćala nekada kada sam još uvijek se borila sa infantilnim adolescentskim previranjima nisi se protivila, nikada bune dizala nisi a sad si tako slaba, krhka isuviše nježna za moj ukus moraš da ojačaš tek nam slijede borbe digni se, uspravi se idemo u ring bez podignutog palca prema gore znaš šta slijedi ali vrijeme je predugo te čekam da bih te sad ponovo izgubila idemo draga negdje drugdje negdje gdje nas ne poznaju gdje ponovo možemo da budemo ono što jesmo

23.03.2017.

History repeats itself

Hoću li ikada pitam se biti sigurna, zašto ovoliko previranja, burni +h nekih prelaza u meni postoje, progone me sitne proklete odvratne misli, kao da su se parazitski nastanile u meni i ljubomorno me čuvaju od svega što bi dobro moglo možda naići i doći do mene. Dokle više da se jadam, da ko Pero vagu potežem a nikad ne izvažem. Zašto je ljudima toliko teško staviti tačku, reći kraj, dopustiti da se zavjesa pusti, ustati i otići, napustiti objekat? Čemu sve to? Posprdno da potcjenjuješ moja osjećanja upućena tebi, izgleda malo li je, ništa osim ako nije 24 časovna pažnja, neki reality show samo za tebe a ja da budem jedini gledaoc. Muka mi je od mene i od toga da se pitam gdje sam, ko sam, kud ću i s kim ću samo nikako da lupim sama sebi jedan vaspitni šamar i pogledam se u ogledalo ko čovjek i kažem: - Vrijeme je. Idemo dalje. Nemaš šta da tražiš tu, to je to. Bez lomljenja, bez ponovnog pronalaženja nekih nevažnih sitnica koje ionako ne utiču mnogo na stvarnu situaciju i ono što se dešava. A sjeti se, ponavlja se, kruži kao voda u prirodi i iznova se vraća, staro osjećanje nemira, ta sumnja što ne prolazi nego raste i širi se kao crni oblak što posrće pod težinom kišnih kapi koje nikako da padnu na zemlju koja vapi za vodom. Tako i tvoja duša vapi za oslobođenjem. Pa nek patiš, ko da ti je sad nešto bolje. Stisni zube, presijeci te ionako labave veze koje trunu tu samo su te zakovale, prtisle ni za šta. Nema tu konkretnog materijala, sve je tu montažno, instant napravljeno da ti produži tu iluziju postojanja u pustinji bez oaze. Nemoj da budeš žedna, idi nađi svoj izvor, jer ovaj je odavno presušio samo si ti tu isplaženog jezika dašćeš, očima širom otvorenih gledaš, moliš ali ne dolazi, nikad ne dolazi, niti će doći. Osvrćeš se oko sebe, svugdje su strelice i natpisi Čekaj me, čekaj me, a znaš da vjetar oko tebe pleše i šapuće na uho -Ja sigurno neću doći. Pa produži dačje, lutaj sama,ne zavaravaj se iluzijama obojenim pasivnim emocijama već dotrajalih, na drugima isprobanih fora. ZAslužuješ nešto novo, samo tvoje da istražuješ, duboko da kopaš ali da konopcom budeš vezana Gvordijevim čvorom sigurna. Ne znam šta više da ti kažem, ovo je čak previše jer znam da nećeš poslušati nego ćeš zapaliti novu cigaretu, pustiti neku patetičnu pjesmu, gledati kako cigareta gori i kako se dim gubi negdje gore u visinu, s praznim i tupim pogledom u očima čekaćeš da ti san dođe na oči da možda zaboraviš na dan, tu buru s kojom se boriš svaki dan i sutra kad oči otvoriš ponovo ćeš da proživljavaš dan tako što ćeš da slaviš svaki sat gdje si uspješno potisnula novu a tako prokleto poznatu brigu i čekaćeš da padne veče jer biće petak, sama ćeš sebe opravdati da je sad u redu da popiješ koju čašu, jer vikend je, nije da piješ da zaboraviš, nego zato što je petak i mlada si. Umjesto da slaviš svoju mladost, svoje godine koje ti niko neće vratiti a koje sama sebi oduzimaš ti ćeš dopustiti da vrijeme teče dalje i uzaludno slati molitve nekom gore da ti oprosti tvoju glupavu naivnost i odvratna nadanja u nešto što se nikada neće odmaći od te jedne tačke.

05.11.2016.

Wake me up

Sanjala sam te, pričale smo, kao nekada, dok si mi još odgovarala na poruke i prihvatala moje pozive na kafu, kad nisi okretala glavu od mene kao da sam najgrđi stranac, onaj klošar što zaudara kilometrima nakon što prođe. U snu smo razgovarala o tebi, ponovo, ja sam slušala, posmatrajuću te u čudu, pokušavajući da upamtim tvoje pokrete nekad tako dobro poznate, sada već daleke, ko zna, možda si promijenila i govor tijela a ne samo prijatelje. Imale smo razgovor iz kojeg sam saznala šta se trenutno dešava u tvom životu, a da nije okačeno na svim društvenim mrežama, osjećala sam se kao da sam ti ponovo važna, da sam dio tvog života i da se ništa između nas nije promijenilo. Probudila sam se, nisam bila tužna, davno sam prošla sve te stadijume tugovanja, sad je ostala samo praznina, tamo gdje je nekada bilo tvoje mjesto sada je prazno, sumnjam da će uskoro neko da dođe i stane i možda ostane tu. Velika je praznina bez tebe u mom životu, mislila sam da ću biti ljuta na tebe, naprotiv razočarana sam, shvatila sam da su moja očekivanja uvijek prevelika a ljudi su ipak samo ljudi, s više mana nego vrlina. Nedostaješ mi mnogo, ali prošlo je već dosta vremena tako da i to počinje da blijedi kao i tvoja nekadašnja uloga u mom životu. Rastočilo se naše ne samo prijateljstvo već i poznanstvo. Mnogo je gore i teže kada prijatelj te napusti nego neko s kim si bio u vezi, manje traga ostavi veza nego prijateljstvo za koje si mislio da je neraskidivo. Više me muči zašto si se samo povukla i nestala, tiho, nenametljivo si otišla i bez ikakvog valjanog razloga odlučila da pustiš veze našeg prijateljstva. Prije sam htjela da sjednem i da razgovaram s tobom o tome, iako me i sada muči to, ne želim više da znam, valjda je tvoj izbor bio takav, nov život, nema mjesta za stare dotrajale ljude u njemu. OK.

04.11.2016.

Suočavanje

Ovo je upućeno tebi, sve ono što nisam umjela ili nisam smjela da kažem reći ću sad, možda bih trebalo da počnem od one tvoje slavne izjave da ćeš me sjebati, ako ti to donosi olakšanje, jesi sjebao si me. Nema veze, ne pišem ovo da bih tražila krivca, krivi smo oboje, dovoljno o tome. Razlog zašto pišem ovo je zato što si jebena kukavica, oprosti ne mogu biti pristojna sada, nema više ni trunke pristojnosti u meni za tebe, previše sam se istrošila, ispio si moju energiju, svu. Ne želim ovako da se istresam, ali do tebe je teško doći čak i kad provodimo vrijeme zajedno. Ne znam zašto si dopustio da se vuče toliko kad si napravio takvo sranje na kraju, pazi ovo što pišem imam osjećaj da ima neku vrstu proročkog ispovjedanja, nadam se da ne, ali to je najviše zbog mog ega, ne želim da mi i to do kraja uništiš, a znam da si blizu ako već nisi. Jedino što sam ikad tražila od tebe bila je iskrenost, a ti mi ni to nisi mogao da pružiš. Neću da ti se zahvaljujem, previše sam ljuta, razočarana i isfrustrirana da bih ti mogla reći hvala za lekciju, možda to dođe nekad kasnije, kad više ne budeš predstavljao bolnu tačku, ali tad će mi nadam se biti svejedno i voljela bih da te u potpunosti zaboravim i da budeš samo magla u moru mojih sjećanja koje ću napraviti poslije tebe. Sve u svemu, ništa dobro nismo napravili zajedno, žao mi je zbog toga, ali opet nije samo do tebe i do mene je. Neću ti pisati kako ti žeim sreću i ostale klišee, ne želim više da znam za tebe uopšte, gotovo je, htjela bih da napišem da smo završili, ali tužno je MI kao par nismo nikad ni postojali , nismo bili ni opipljivi ni opisivi, možda je to najtužnije od svega. Rekla bih doviđenja, ali ta riječ nosi implikaciju da želim da te vidim, više ne želim ništa što bi moglo na tebe da me podsjeti vidim blizu sebe. Zbogom!

03.11.2016.

Kultivisanje iliti umnoženi nemiri

Nove riječi koje želim upotrijebiti ove sedmice su ostracizam i kultivisanje, zašto baš zajedno ne bih znala da objasnim, desilo se, srelo se na raskršću nekako u nedoba. Zašto ovako započinjem, ponovo naravno ne znam, neumjesno od mene toliko ću da priznam i dopustim. Osjećam da sam sve vrijeme čitala pogrešne pisce i velike misli dok nisam naišla na Siorana, pronađoh se kod njega sva, cijelo moje biće žedno je iščitvalo njegove misli i duboko zalazilo tamo gdje sam već odavno. Laknulo mi je to što sam svoje neko nedefinisano stanje na neki način uspjela da sebi u neki ruku sada sasvim dopustim a i da pojasnim da nisam jedini slučaj te vrste. Naravno, daleko bilo da poredim sebe s njim, ali njegovi opisi stanja određenih savršeno odgovaraju mojima. Zaboravila sam koliko oduševljenje može da izazove pronalazak dijelića sebe u rečenicama i redovima neke knjige, prosto osjećam se 'high' i uživam. Vidim već da neću napisati ništa mnogo rječito i objašnjavajuće, ali volim da pustim misli da teku, bez nekog reda, prigrliću neku vrstu haosa što je trenutno u meni, ovaj mi je bar mio, s njim mogu da se nosim, navikla sam na njega, sve ostalo što me uznemirava plašim se ostaviti bilo gdje da visi, bilo na papiru bilo u zraku, ne želim da me opsjeda, a tu je stalno, ne odlazi, ne pomiče se, ne bježi od mene, sve je bliže i bliže. Gubim se u tome, ne mogu da pronađem pravac, putokaz mi se ne sviđa, previše je konkretan, a još uvijek se gnušam konačnice, miriše na kraj, završetak poglavlja. Kako nastaviti poslije kraja? Postoji milion onih knjiga kako pomoći sam sebi, ali ja sam katastrofa u stalnoj stagnaciji. Dopuštam da se nagomilava, pri tome pravim greške koje je teško poslije ispraviti ili bar ublažiti, ne ometam se, ne osjećam grižnju savjest, u meni burno Dijete vodi anarhiju i ja joj se prepuštam. Pa dokle? Tražim se, stalno sam u nekoj potrazi, neko izgubljeno blago šta li već.

26.09.2016.

Potreba

Treba mi posveta da stoji na tvojim usnama da se ogleda u tvojim očima da je mirna u tvojim rukama da počiva na tvojim plećima treba mi tvoja riječ da je istinita nepomjerljiva i nepogažena treba mi tvoj pogleda da traži mene u gomili uznemireno da šaraš po masi dok nam se pogledi ne spoje treba mi tvoja ruka da mi da potporu i uvjerenje u tvoje prisustvo da si to zapravo ti uz mene treba mi da pokažem tebi ono što već dugo čuvam u sebi ali srce mi je nemirno i nepovjerljivo osjeća duboko u sebi da tebe nema kraj sebe tijelo moje uzalud pokušava da prišije tebe kao svoje odijelo ali ništa nije crno na bijelo i tako danima smirujem varljive misli no bura se sprema u meni sve mi se čini da trenutno zatišje vodi ka litici i ponoru nekom voljela bih kad bi vodilo u visine jer ipak priznajem plašim se visine S tobom uvijek ko čardak u bajci ni na nebu ni na zemlji Stojim, čekam u meni da se nešto pokrene ili bar situaciju ovu da okrene Nemam mira, nesanica me ne napušta a kraj mi srce još uvijek ne dopušta. Staću sad ovdje jer ne znam kud dalje, ponovo ono moje poznato nepoznato stanje kad ne znam ko sam il još bolje od straha ne bih da otkrijem pravu sebe.

24.09.2016.

A ja bih samo malo da otvorim dušu

Opet ja dolazim ovamo kad treba da se posvetim svom akademskom obrazovanju, kad mi obnova visi iznad glave, a ja tražim neku erotiku i stilistiku među ulicama silnih blogova. Nisam imala neku namjeru da pisakaram samo sam se sjetila da još uvijek imam otvoren ovaj neki anonimni dnevnik pa reko da iskoristim priliku da ne kažem naravno ništa.
Subota je veče, visim sama u stanu, prežderavam se, manje pušim više jedem, uopšte mi se to ne sviđa, nema pokrića u novčaniku za sve moje poroke. Najradije bih da se ustondirana izvalim i slušam neki dobar trip-hop, ovako nema neke koristi ni od muzike, trenutno mi se muzički ukus raspada, jer ne znam da li mi se sluša Bahov koncert za fugu ili bih neki turbofolk, ipak je subota.
Uglavnom ništa ličnije od ovoga neću razotkriti ni ovaj put, nema potrebe s obzirom da se ne otvaram ni osobama u stvarnom životu, znam prebacuje mi se to stalno, a onda se naravno uvijek zapitam a nikad na glas da upitam, zašto ja, u čemu je to toliko moja krivica, zar sam ja sama, a gdje si ti, tvoja osjećanja i misli, što baš ja da ogolim sebe radi tvoje ne radoznalosti nego potrebe da posjeduješ a da ne budeš ničija svojina? Čekaj malo, ne vidim smisao u svemu tome, ali znam da mi se broji, odbrojava, važe i odlaže, sudi se, vječni proces, kao Jozef K. osuđena sam zbog tuđe nemarnosti , za tuđu sebičnost ja moram da plaćam, jer mi se ne dopušta da sačuvam sebe u svemu tome. Voljela bih ja da se pustim, da plutam u silnoj rijeci emocija, da budu brza kao planinska rijeka, ali ne može, valjda duboko u sebi osjetim da ću se kajati, biće mi krivo što sam dala sebe tamo gdje ga ionako ne cijene, ne tražim ja hvala, ali lijepo je znati da si voljen, da neko brine za tebe i o tebi, a o udaljenoj i apstraktnoj upotrebi glagola voljeti neću ni da počinjem, onda bih pokvarila ionako tanano raspoloženje svoje. Nema se u ovoj državi novaca za troškove poput ličnog savjetnika ili psihologa, o bliskim osobama da ne pričam, luksuz je danas imati osobu koja je tu za tebe, koja ti se ponudi u nevolji. Vrhunac mog razočarenja u ljudske odnose je kada mi je bliska prijateljica nedavno, kada sam baš se lomila i bila pred granicom pucanja rekla da treba da nađem osobu pred kojom mogu da budem slaba. Čekaj malo, do juče sam smatrala da mogu tebi istoj mnogo toga da kažem, a sada, žao mi svih onih trenutaka gdje sam ogoljena pred tobom mila, puštena na tvoju milost. S obzirom na to, možda zato sada i kuckam ovdje po koju rečenicu o nekom unutrašnjem nemiru i nezadovoljstvu koje nikako da ma napusti, čini mi se da ova moja adolescentska faza predugo traje ili je sada u pitanju samo život?

25.04.2014.

Vječna lovišta

Joj, što volim ovako svakih par mjeseci banuti ovdje i izjadati se sama sebi, jer niko drugi hvala dragom bogu i ne zalazi ovamo. I tako ti ja, umjesto da fino vikend provedem tamo gdje mi se ostajalo, vratih se kući, jer se moj dragi otac sjetio da me nešto treba. Petak je, kod kuće sam, niko od mojih prijatelja nije ovdje, provešću se kao nikad u životu, buljeću u ovaj monitor u sitne sate. Ne smeta mi da nekada i provedem tako petak veče, ali obično onda kada mi se bad ne ostaje kod kuće, Marfi mi lijepo jebe kevu i kao da kaže: Druže, zar si stvarno mislio da će ovaj put biti drugačije? Možda da sam imala neke planove ne bi ispalo ovako, zato se večeras smaram uz muziku i sigurno par sezona neke još uvijek neodgledane serije. Da, znam da bih trebala da učim, ali toliko se jadno večeras osjećam, da jednostavno nemam snage da još se 'vatam istorije srednjeg vijeka. Muka mi je od same pomisli na to.
Slušam Night Shift i pitam se kakvi su ovo tekstovi, muzika, pa i glas, svejedno, trenutno mi odgovara sve uber patetično. Ova noć izgleda ima čudnu moć da me napravi što jadnijom, da pokleknem pod navalom rugobatne patetike i ugušim se u njoj. Da bar napišem neku dovoljno dobru pjesmu poslije toga, ne bih se protivilia. Ovako ću samo da kuckam i patetišem. Čak ni kiša više ne pada, pa da se usaglasimo vrijeme i ja. Očaj očajeva, od svih očajeva ovaj mi je trenutno najočajniji. Možda ako se vratim na početak ovog posta, shvatim da je i ovo sve očajno, ali će ipak biti objavljeno da pliva među svim ostalim bezveznim postovima dok se izgubi negdje tamo daleko, ko zna, internet veze su dovoljno uznapredovale da ih možemo posmatrati kao male unutar-mikrosvemirske galaksije narcisoidnog humanoida.
Mene samo zanima, koja je doza dovoljna, da se ne osjećam ovako, da napokon odrastem i otarasim se ovih dječijih ideala, naivnosti i ponekad čiste retardiranosti?

12.06.2013.

Lakše je bez nade u životu

Kome još treba nada u životu? Nada + očekivanja + iščekivanja = sjebana situacija kako god okreneš.  Nekad sam mislila da znam, sada nisam sigurna ni u sopstveno neznanje, čudno je to kako se u jednom trenu sve da izmijeniti a da nisi ni svjestan šta ti se zapravo dešava, samo ostaneš bez onoga što si mislio da će uvijek biti dio tebe. U ovom čudnom mom pokušaju da se nosim sa svim što se dešava trenutno i dok se žalim samo na svoje male mizerne neprimjetne drugim ljudima, probleme, shvatam koliko sam sebična i zaokupljena sa sobom, dok se drugi bude, ustaju protiv nepravde i žele da promjene nešto, ja samo želim da osjetim nekakav mir oko sebe. Potreban mi je onaj osjećaj smirenosti, kada znaš da je sve u redu i kada se ne brineš o sitnicama. Meni svaki dan isto počinje, liježem i budim se s istom mišlju u glavi, što je najgore. Zašto čovjek nikada ne može da bira ništa vezano za njegovu sudbinu, osjećanja? Kako to da svakim našim postupkom uvijek upravljaju baš one emocije koje pokušavamo da stavimo pod kontrolu? Čemu postojanje riječi kontrola ako je uvijek na izmaku, isto kao i savršenstvo, znamo da ga nema ali mu i dalje težimo? Uvijek težimo ka nemogućem zato i jesmo puni razočarenja i gušimo se u ogorčenju. Premlada sam da gledam na život s gorčinom i tolikim cinizmom, a opet znam biti i previše naivna, nigdje zlatne sredine, da se pronađem negdje, tu stanem i ne pomaknem se više, svjesna da bolje od toga ne može. Ha, ali uvijek mislimo da može bolje, makar za nijansu, nije li to ono što nas vuče da pravimo nepromišljene postupke, ta želja da nešto učinimo boljim nego što jeste, a nikada ne sagledamo cijelu sliku, samo onaj dio gdje su svijetle i šarene boje, privučeni kao zovu sirene mi se ne obaziremo na ono što je ostalo u pozadini, u tmini, poluskriveno sjenkama, zaštićeno od nenaviklih očiju. Čemu nam služe oči ako ne možemo da vidimo, čemu srce, čemu mozak? Ionako smo kao gomila dobro naštimovanih robota koji rade iz navike i radi same navike. Čeznem da budem nešto drugo osim ljudsko biće, biti čovjek je teško, preteško, previše očekivanja, nadanja, želja, snova, krvave prošlosti, očajne sadašnjosti i ko zna kakve budućnosti. Da sam bar list, mrav, vjetar, kiša, bilo kakva supstanca, pa makar i smrtonosna, a ko kaže da i čovjek nije smrtonosan. Opet pišem gomilu baljezgarija koje ništa ne znače ni meni a ni vama rijetkima koji slučajno zalutate na ovaj moj blog. Htjela sam pisati o strahu, o mom vječitom vraćanju istome i da kao jadni Sizif i ja uvijek valjam jedan te isti kamen ali do brda još stigla nisam, a kao ni on neću ni stići. Šta onda da radim, kako čovjek postane rob sopstvenih osjećanja i misli, toliko uplašen i slab, a opet dovoljno pokvaren i blesav da uvijek radi po dobro poznatom postupku? Kako da se riješim sama sebe, pri tome ne mislim da se ubijem ili naudim sebi psihički ili fizički.

08.06.2013.

Being Grounded in 19th

Zaista, smiješna sam samoj sebi. Ne vjerujem da mi se to dešava!! Da me kazne iako imam 19 godina, pa gdje to ima? Kad i gdje se taj film prikazivao jer sam ja očigledno van dešavanja?
Nije dovoljno što imam ograničen izlaz i to minimalac, sad ne mogu nigdje da izlazim, jedino do wc-a možda, nisam htjela ni da pitam. Cijelo jutro sam u svojoj sobi, previše sam ljuta, znam trebalo bih da budem pokunjena, tiha i manja od makovog zrna, al' jebem ti takav život kad mi ograničavaš i ono malo slobode u mom šugavom životu! Šta njima sad znači to što ja ne mogu izaći nigdje, vidjeti se sa svojim prijateljima, neka mi neko objasni jer ja prosto ne razumijem. Nije da za par mjeseci neću otići na faks, šta će onda. Hoću li onda imati zabranu izlazaka iako neće biti u blizini da me kontrolišu. Ironično je to, da i ono malo slobode što sam imala sada mi je oduzeta, nema je. Ponovo sam vraćena ne na nulu, s nule bi se nekako i mogao popeti na neku pozitivniju tačku, ne ja sam daleko ispod nule, ne smijem čak ni razmišljati koliko daleko. Najgore je što tu nema rasprave, nema pravih riječi a ni djela koje bih ja mogla da učinim da oni vide da zapravo ništa loše nisam učinila. Kako roditeljima na fin način reći da se gone u 3 lijepe, da sam već  odrasla i da mi ne mogu ograničavati ne samo izlaske već i kad smijem i s kim smijem da se viđam??? Bože, zvučim kao današnje trinaestogodišnjakinje, izgleda da sam ja tek sada ušla u pubertet i da mi se tek javlja želja za pobunom. Da vrištim, plačem, molim, preklinjem, ništa mi ne vrijedi, jer moj slučaj nije otvoren za raspravu. I kako ja sad da budem normalna, ako on meni kaže da mu ni spomenuti ne smijem moguće pomilovanje, kakvo sranje! Da bar živim na selu, ne bi mi teško palo, ovako gledam sa svog prozora na kej i plačem od muke. Pretpostavljam da bih trebala osjećati krivicu, osjećam krivicu samo zato što su me uhvatili, da sam bar došla pijana, nadrogirana ili nešto drugo, da sam došla s krilima anđela ništa mi pomoglo ne bi, ovo ljeto sam osuđena na samicu. Koliko da se ljutim na njih, a koliko na sebe? Više na njih, jer smatram da se sve ovo moglo izbjeći da su me jednostavno pustili i imali povjerenja, ovako sam kriva i ja, ali i oni. Trenutno me manje brine moj udio u svemu tome, jer sam ogorčena na njih. Kako mogu biti takvi. Da sam mlađa razumijela bih, ovako mi ništa jasno nije. Završila sam srednju, odličnim, trebam da se upišem na faks, ne pravim im probleme i oni meni ovako vrate. Nemam riječi za ovo.

19.01.2013.

''Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti. Nije sve u svoje vreme, već je sve u tvoje vreme.''

Ha, zaista nisam zanimljiva sebi, drugima definitivno nisam zanimljiva.
Šta imam da ponudim? Koje kvalitete su dio mene? Šta me čini osobom vrijednom pažnje, interesovanja, poštovanja, želje, ljubavi, povjerenja?
Nije baš da želim samu sebe da potcjenjujem, ali ponekad dođe taj trenutak kada ne vidiš ništa, osjećaš se izgubljenim, nemaš pravca i nisi siguran da ti je potrebno bilo šta u ovom mizernom životu. U pravu su svi oni egzistencijalisti. Čemu ovaj život? Čemu trud? Sve je to ironija nekakve ''više'' sile koja u najvećoj vjerovatnoći nikad nije ni postojala.
Nisam ja toliki pesimista po prirodi, ali dovraga šta raditi s ovim životom, u ovakvoj državi, s ovakvim ljudima! Gdje je tu mjesto napretku? O budućnosti ni ne mislim, jer ni sadašnjost me ne privlači, u stvari odbojna mi je.
Kako god da okrenemo prošlost nam je bolna tema, budućnost siva i ljigava kao i sve u ovoj državi. Zašto nam je tako? Vjerovatno zato što smo dopustili da  gomila neobrazovanih seljaka donosi odluke o našim životima, donosi zakone kojima će kontrolisati nas, uvodi nove položaje koji ionako nemaju nikakve veze sa upravom.
Nisam htjela da govorim o politici. Toga ima i previše, gdje god da se okrenem. Tužno je to što nam je jedini istinski hobi, svima nama, politika.
Želim iskrenost od ljudi, ako sam ja iskrena, zašto ljudi oko mene ne bi uzvratili istom mjerom. Zar je toliko teško reći ono što ti je zaista na umu? Znam, ponekad i sama varam. Ne, ne lažem, ali dio mene ipak ostaje sakriven. Zašto da otkrivam sebe ljudima koji mi ne žele ništa dobro?

Došla sam ovdje samo s jednim razlogom. Ovdje mogu reći ono što ne mogu napisati ni u svom dnevniku. Jednostavno je zaista, ali poslije bih morala da se nosim sa tim kad god bih listala stranice svojih priznanja.
Ovako, to će biti samo neka vrsta ispuštanja negativnih misli, nešto što me muči već duže vrijeme.


STRAH.
PLAŠIM SE.


Eto ga. Možda i nije bilo toliko strašno, ali mrsko mi je i samo saznanje da sam takva osoba. Ali dođe vrijeme u životu kada moraš priznati inače će te isto pojesti. A ne želim da završim tako. Boriću se.
Zvuči smiješno, ali poslije ovakvog priznanje ne želim da se povučem.
Potrebna mi je snaga koju do sada nisam ni znala da može biti potrebna ljudskom biću. Potreban mi je zaborav, hrabrost da krenem dalje i da se suočim sama sa sobom. Njateže je pogledati se u oči, bez skrivanja, ogoliti se pred sopstvenim umom i dušom.

25.07.2012.

Čuješ li?

Ne znam zašto ovo radim? Vrtim se u krug. Ne mogu da pobjegnem od nekih stvari ili odbijam. Nejasna sam sama sebi. Uzalud se trudim, još uvijek je tu. A tako želim da sve nestane. Potrebna mi je nova, neispisana stranica dnvenika, života. Glupo je kada stalno pišeš iznova na istom i o istom. Problem je što ni sama nikad nisam sigurna koliko duboko je to ukorijenjeno u meni. Bojim se da je to kao korov, a nigdje u blizini pesticida. Sad se već gubim. Razum sam odavno ostavila negdje po strani. Pokušavam da budem pribrana a onda iznenada ne mogu da dišem, srce mi luđački lupa, a mislila sam da sam već to prevazišla. Energija je na najnižoj tački, a u emocijama sam u višku, naravno niko ih ne želi, a ni sama ne znam šta da radim sa njima kad nemaju nikakav značaj, čak ni meni. Jedina svrha im je mučenje mene. Uvijek su bile tako nevine te tvoje crne oči, ljubavne igre one ne vide i nikad neće moći sve dok samo strah ne ostane... Možda je naivnost svemu kriva. O očekivanjima ne želim ni da mislim. Očekivanja uvijek unište čovjeka, jer poslije velikih očekivanja dolazi razočarenje, a sa tim ne mogu da se nosim, ne opet. Mislila sam da je završeno sa tim, da sam neke stvari ostavila iza sebe, a izgleda da ih uporno nevidljivim nitima neprestano vučem za sobom. U okrećem se u krug, oko svoje ose, ali nikog nema kraj mene. Sama sam. Možda se toga najviše i plašim. Samoće. Samoće koja je teška, neuništiva i tako prokleto stvarna.

14.07.2012.

Igra naivne djevojčice

Niti vidim niti čujem. Sve oko mene je postalo zatvoreno. Skučen prostor i u njemu ja. Nema otvora,pora, ničega. Klaustrofobija je odradila svoje. Navikneš se na sve. Nisam mislila da će mi usamljenost ovako teško pasti. Možda zato što sam dožvijela razočarenje za razočarenjem. Najteže mi je to što ne mogu olako da prebrodim neke stvari. Nemam povjerenja u ljude, a do sada nisam ni imala razloga da promijenim mišljenje. Najviše me iritira kada kažu, tako je kad si mlad. Kakve to veze ima. Ljudi su takvi kakvi jesu. Mogu postati samo gori poslije određenog vremena. Ljudi se zaista mijenjaju ali nažalost ne na bolje. Iskrenost, potrebna mi je iskrenost pa makar me i zaboljele njene riječi. Ne podnosim kada me neko izbjegava, nisam ja nekakva zaraza pa da me zaobilaziš. Stani, pogledaj me u oči i ako imaš obraza reci mi to što misliš. Optužbe na sve strane. Krive, tačne, podle i oštre, a nigdje mjesta za razlog, razum, viđenje i na kraju objašnjenje. Možda i imamo mi mladi bezbrižnu mladost, ali ima stvari koje i nas muče. Naravno pri tom ne pričam o nesrećnoj ljubavi, polomljenom noktu ili to što nekome cura ne daje određeno sledovanje. Emocionalno, nesigurnost, usamljenost, strah i manjak samopouzdanja. Ni sama nisam sigurna šta dobijam s ovim što napišem, pravog prijatelja sigurno neću steći. Kako god okreneš živimo u laži, iluziji stvorenoj da nam da lažni osjećaj sigurnosti, koji je lak i krhak kao i mjehur od sapunice. Jedino čega ne mogu da se oslobodim jeste naivnosti, a možda me to najviše i uvlači u nevolje i teške situacije. Svaki dan se suočavaš sa nečim, ponekad je pobjeda a ponekad je to bolni poraz. Jedina utjeha, vrijeme liječi sve. Samo ni vrijeme nije onako učinkovit lijek kao nekada, ili rane postaju dublje jer su i ljudi počeli sa nekim novim, težim i trajnijim udarcima. Nema većeg zadovoljstva od onoga kada vidiš kako neko drugi pati, a ti si razlog njegove patnje. Dok god se budemo vodili tom parolom biće ogorčenih,ljutih i nesrećnih ljudi. Ovaj post je i mene oneraspoložio, a ionako nisam bila baš najbolje volje. Ponekad su dani takvi, nema veze da li sunce sija ako ti je duša trenutno u sivilu. Kako otjerati taj osjećaj. Kažu da bi bio pozitivan nisu dovoljne samo pozitivne misli već i pozitivna djela. Pokušajmo. Ionako nemamo mnogo za izgubiti.

04.01.2012.

Ne daj mi da vidim,ovo nije svijet za nas

Nije dovoljno samo imati oči. Imaju ih i slijepi,a opet koriste ih više nego mi,koji imamo mogućnost da se osvrnemo i da širom otvorenih očiju pogledamo na svijet oko sebe. Da,pomalo je razočaravajuće,ali tako je kako je. Biti realista je zapravo subjektivna slika jednog pesimiste. Da li mi uživamo u svim tim etiketama? On je optimista,ona je uvijek nervozna,on uvijek paniči,ona je na 'lošem' glasu,... Dokle ljudi? Zar za sve mi moramo da damo naslov,naziv,svrhu,način upotrebe? Da li su nam potrebna pravila,protokoli,obrasci ponašanja? Nismo sposobni da sami uradimo nešto,pa makar to bilo i nesmotreno. Zaboravili smo da činimo sami neke stvari,oslanjamo se na nebitne stvari. Sistem uništava pojedinca. Na kraju ćemo svi biti toliki izmoreni sistematski provedenom životom,da ćemo zaboraviti da dišemo drugačije,da gledamo jasnije,budnije,da mirišemo oko sebe s ushićenjem a ne s nabranim nosom,jer ipak čudan ovaj prljavi smog oko našeg grada. Probudi se,pokreni se...

21.08.2011.

Ne mogu sporije,ja sam rob euforije

I onda opet imam neke čudne misli,baš je ovo neki čudan kraj. Naravno da ću ti reći bejbi baj bejbe baj :D Spala sam sa nogu,ovaj vikend je bio stvarno po mom ukusu. Savršeno. Društvo i dobra svirka. Može li biti bolje. Što volim dobre svirke,još ako uz to bude dobro raspoloženje,provod je neminovan. Danju plovim kroz oblake,jer ne volim da se kupam ko ostali,znate već sastavni dio ljeto,bazen ili na rijeku,čovječe,kod mene u gradu 2 rijeke,kroz prozor moje sobe vidim Unu,prelijepo.Volim ja Unu,ali to ne znači da volim da se skidam,gledam neke glupe idiote,bože,kako je to sve postalo smor. Želim da idem na kampovanje. Sinoć kada sam se vraćala iz grada,prolazim ja kraj Une,miris i šum vode,u daljini čuješ cvrčke,iznad mene prelijepo zvjezdano nebo.Jednostavno,poželjela sam da se spakujem,i da odem da kampujem negdje uz rijeku. Jedini problem je taj što ne volim bube. Mrzim bube! Bube i ja se ne slažemo baš najbolje,one misle da je zabavno da me zezaju i ujedaju. Kažem vam nije fino. Sad mi je već kasno za planiranje bilo kakvog kampiranja,ali nema veze,ostaje mi cijela godina da isplaniram za sledeće ljeto. Neće mene niko zeznuti. 10 dana bez ljudi. Zamislite to. Samo probrano društvo,priroda,gitara i alkohol. Aah,fuck. Kako se toga nisam sjetila ranije. Bravo za mene. I za kraj: imam uši od betona dušu čopora hektolitar rock n roll-a ispod tjemena nešto fali u mojoj glavi budi ubijeđen ako si na mojoj strani nikad nećeš biti povrijeđen...

17.08.2011.

I am such a pretty mess

I dok slušam Apocalypticu,pade mi na pamet da nisam dugo bila ovdje. Nisam dugo bila nigdje.Zatvorila sam se. Nema u meni više one hrabrosti,niti entuzijazma za nove,drugačije stvari.Šta se desilo sa mnom?Kažu mi da sam se promijenila.Osjećam to. Nema više one drske curice bez dlake na jeziku,otišla je ona davno,napustila me,ili sam ja nju pustila. Davno to bješe,ni sjećanja mi nisu čista.Kažu iskrenost je danas precijenjena.Da li u ovom ubogom svijetu ima nešto vrijedno? Da li su ljudi vrijedni upoznavanja? Želim li zapravo komunicirati s drugim ljudskim bićima? Dobro je rekao Bukovski: ''Ne mrzim ja ljude,samo se bolje osjećam kada nisu u blizini.'' Odogovara mi to. Ljudi su zlo. Za svaku situaciju imaju lice,koja je to kolekcija maski,ne mogu ni da zamislim. Sječam se da sam čitala jednu pjesmu ''Molim te,poslušaj ono što ti ne govorim'' i pomislila sam,bože,zar je do toga došlo,da mi zapravo skrivamo pravog sebe unutra,da ga niko ne vidi,a za javnost imamo neku hibridnu,''savršenu'' verziju nas koju želimo da pokažemo drugima. A na kraju jaučemo,o molim te pronađi me,vidiš da sam izgubljen bez tebe,ono što pokazujem,to nije moje pravo Ja. Ah,kako bi Frojd bio oduševljen ovim vremenom. Mogla bih vas pitati nešto,naravno,znam da ovo moje sranje ne čita niko,ali hipotetski,ako neko i čita,da li ste možda i vi narcisiodni? Ja sam fascinirana narcisioznošću iliti megalomanijom. Znate ko je bio takav,Dali <3 Ah,on je bio savršen. Šteta je stvarno,nisam ja za ovo vrijeme,ne snalazim se u ovom dobu. Nije ono za mene niti ja za njega. Zašto su svi mrtvi? Iznenađeni ste ovom izjavom. Da vam je pojasnim malo,samo zato što dišete i obavljate sve ostale neophodne funkcije ne znači da ste živi,jer suočimo se,odavno ste svi mrtvi,možda ne još izvana,ali iznutra nije ostalo ništa od vas,ako je ikada i bilo. Ljudi su isprazni,glupi i zli. Tome ćemo još i dodati sve popularniju ekscentričnost. Ruku na srce,nekada je biti lud bila privilegija,a danas svi hodaju ludi,to im dođe kao neka vrsta izgovora. Pitam se koji izgovor koriste za ne življenje,i puštanje da im život prođe kroz prste. Sumnjam da postoji takav izraz. Wake up everybody,sun is shining like never before. :)

23.07.2011.

Ona još ne zna

Ljudi moji ja sam se zaljubila. Sad bi trebalo da me zamišljate nasmijanu i veselu,skakućem na stolici i ushićeno tapšem rukama. E pa nije tako. Ne znam da li je ikada tako bilo. Koje rekao da je biti zaljubljen najljepši osjećaj koji čovjek može da osjeti? Koji kreten. Nema tu ničeg uzvišenog,lijepog,poetskog i ispunjavajućeg. Ja sam radije za naučno objašnjenje,dakle ima li iko akademsko objašnjenje za ovaj idiotluk? Ne,ozbiljno,potrebno mi je. Neću sad smarati s onim,vi nemate pojma kako je meni. Koje je to sranje,nisam ni prva,a sigurno nisam ni zadnja. Čovječe,danas mi nije ni do čega,reče jedna pjesma od Parnog Valjka. Htjela sam da ovdje ispišem što zaista mislim a nisam nikome rekla,ali vidim da se to neće desiti. Pitam se da li ću ikada moći pokazati svoja prava osjećanja ili ću uvijek biti ovakva,zatvorena,cinična,i nepovjerljiva,emotivno zatvorena. Bože,nikada nisam mislila da ću na jednom blogu da pišem o tome da sam se zaljubila,kako se to desilo samo da mi je znati? Ovo je bilo dosta,što ja da pišem o tome kako se ja osjećam zbog njega,vjeruj te mi nijedan taj ''osjećaj'' nije nimalo lijep i laskav. Kreten,vata se s kim stigne,osjećam da i sama duboko u sebi priželjkujem da budem jedna od tih,zbog čega se zgražavam sama nad sobom. Šta mi je? Ovo nisam ja. Da li postoji neki rehabilaticioni centar za ovakve slučajeve? Nema. Pa uvjerena sam da je tako nešto potrebno.

30.04.2011.

Molim te,poslušaj ono što ne kažem

I nije mi bilo dosta mjeseci. Ne brojim,i ne želim! Da sam imala šta da napišem,pisala bih !! Ni sada nisam baš uvjerena da želim nešto da ostavim,ali evo prsti rade sami od sebe.Valjda se javila neka potreba sama od sebe,ne pitajući,ne zahtijevajući ništa! Radi po svome! Mislila sam da mogu da izrazim sebe kroz riječi,a ne mogu! Težak je to i nezahvalan posao!! Nemam to u sebi!! A žarko želim da napišem nešto vrijedno,nešto što će ostaviti utisak na mene,pa onda i na sve kojima bih to pokazala!! ha,crni humor. Šta da pokažem,čime da se dičim!! Nemam ništa sem ovih misli koje ne izlaze onako kako bih ja željela! Ni život ne ide onako kako bi mi željeli pa i dalje živimo,bunimo se,ali ne radimo ništa da promijenimo situaciju!! O čemu pričam? O promjenama,o uspavanosti,o nedoumicama,o nemoći,neizvjesnoti,strahu,sve ono što me muči, a ne znam kako da izbacim iz sebe!! Da se otarasim svega što me guši,ograđuje,odvaja od ostalih!! I dalje je tu u meni,ponekad se utiša,ali javi se,tek da me podsjeti da je tu,da ne ide nikuda !! Kao da bih mogla i pomsiliti tako nešto,kao da bih se usudila i misliti da ću se otarasiti njega!! Koja drznica. Mučim se ovih dana,jedna misao me ne napušta!! Ne spavam,ne jedem,ne učim,ne čitam,ne dišem,ne gledam,ne slušam,jednostavno ne radim ništa,sem što mislim o tom osjećaju,o situaciji u kojoj sam se našla!! Mislila sam da sam nedodirljiva,da to nije za ljude poput mene,i dogodi se to da sam ista kao i svi drugi,smrtnica!! Osjećam isto,nisam ni uzvišena,a ni uskraćena za ta okrutno slatka osjećanja koja me progone,ne daju mi mira!! Kažu mi proći će,malo će te uhvatiti ludilo,možda malo jače,drugačije je kod svakoga!! A ja se samo pitam: KADA? ZAŠTO BAŠ SAD? ZAŠTO BAŠ ON? ZAŠTO NE USPIJE? ZAR NEMAM ŠANSU? ZAŠTO ME ZEZA? ZAR JE TO SAMO IGRA? IMA LI POBJEDNIKA? HOĆU LI SE IZVUĆI NEPOVRIJEĐENA,ILI ĆU PATITI? Pitanja su tu,odgovora nema!! Patnja,tiha i zastrašujuća pojavljuje se kada se najmanje nadam!! Raspoloženja se mijenjaju,ja se bunim,ali ne mogu protiv sebe same!! Da kažem nekome nešto? Kako? Na koji način? Kojim riječima? Kome da se obratim? Da li bi slušao? Da li bi shvatio? Da li bi prihvatio? I idem u krug,ne mogu da pronađem izlaz... Sve se vrti oko mene,pokušavam da ugrabim po koju misao u letu,ali sklizne mi kroz prste rugajući se mojoj nespretnosti!! Smotana sam bila,sada je gore!!! O daj mi prave riječi.. Zar nemam prava na to? Da se izrazim riječima,ako ne mogu dijelima? Prevelika sam kukavica da kažem ono što osjećam u par prostih riječi,znam odgovor!! JOš samo da ubijedim ostale dijelove mozga,ne srca,srce zna,ali odbija da učestvuje.. Ostajem još samo ja,sama protiv vjetrenjača?! Da li ću uspijeti? Zar se iko izvukao iz ovakve zbrke nepovrijeđen,sumnjam?!

23.10.2010.

** Zvjezdana Prašina **

Jesen se polako uvukla u naše živote,polako i tiho,šunjajući se kradom uz drveće. Pogledala sam kroz prozor,a lišće je već bilo obojeno u zlatne boje. Htjela sam da napišem nešto što će biti od neke vrijednosti,ali čini mi se da mi ne uspijeva. Misli mi lutaju,sve je tako uzburkano.Moja osjećanja više nisu samo moja,sada svi žele da znaju dijelić mene.Teško mi pada to što žele da uzmu moju privatnost kao da je nešto čime imaju pravo da raspolažu,kao da je njihovo vlasništvo. Čitavo moje biće vrišti u agoniji,ali pomoći nema.Hrabrost me izdala. Tijelo me izdalo. Ljudi,ako se još mogu nazvati tako,izdali su me takođe.. Nema nikoga oko mene,čak me je i moja sjenka napustila,rekavši mi: '' Ostavljam te,treba mi prostora.'' Da li vam se desilo tako nešto? Ne vjerujem. Ne želim da budem egoista,ali vjerujem da sam jedini slučaj ovakve vrste. Za moju,nemam adekvatnu riječ za situaciju u kojoj sam se našla,ali vjerujem da u ovakvoj tragediji gubitnik ispala sam ja. Uostalom,neko gubi neko dobija. Pa šta sam izvukla iz svega ovoga?! Želim da zaspem,da spavam čitavu vječnost u nadi da će ova noćna mora da se završi sretno po mene. U međuvremenu skupljaću zvjezdanu prašinu po galaksijama,to je jedino što mi je ostalo. Zvijezde su sada moji jedini vjerni pratioci. Njima mogu da vjerujem,ali nisam sigurna da one vjeruju meni. Kad god pogledam prema nebu,moje čitavo tijelo se zgrči,osjećam da nešto nije u redu,ali ne mogu da odgonetnem šta. Nemoguća je to zagonetka,ali poznata sam da mogu nemoguće,i sami ste svjedoci. Ponekad dobijem neki mali trag,ali uglavnom oslanjam se na intuiciju. Još uvijek ne znam koja je moja misija,ali potraga je počela nemam vremena za buncanja moje mašte,moram da krenem. Eno ga,još jedan trag... Zvijezda padalica. Čula sam je. Moram da krenem,zove me. Dug će to biti put. Društvo će mi praviti Mlad Mjesec i Zvijezda Sjevernjača,ako mislite da su zanimljivi varate se.. Nema dosadnijeg društva od njih,ali uskoro će doći moj stari drug Vjetar Sjeverni,s njim će biti zanimljivo... Ukloniće sve i svakoga s mog puta.. Nepopravljiv je..I užasno zgodan.. A sad moram da se vinem u nebeske visine i krenem,nema odlaganja,čekaju me...


Stariji postovi

Objašnjenja Jednog Autsajdera
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Carls Bukovski 'Mizantrop

Duško Trifunovic Teska bolest
Kakve li su tvoje misli
dok ja smisljam
kako da te pitam za njih

za te misli
sakrivene
iza tvoga mirisnog lica
na koje se privikavam

Eto lezis
Evo lezim

oko nas je besposlena romantika
noz u zidu
i haljina tvoja njime
samo meni na videlu
prikovana

ja slusam tvoje srce
ono mojoj ljubomori malo kaze

ja hocu tvoje misli
ja hocu da unistim zadnju kap
u tvom tajnom kapilaru
gde se krije

povremeni san o njemu
o detinjstvu
o slobodi

ja hocu tvoje misli
sakrivene
iza tvoga opasno lepoga lica
na koje se ubistveno privikavam

A ti cutis
Nema leka

Mad Song
HE wild winds weep,
And the night is a-cold;
Come hither, Sleep,
And my griefs enfold! . . .
But lo! the morning peeps
Over the eastern steeps,
And the rustling beds of dawn
The earth do scorn.

Lo! to the vault
Of pavèd heaven,
With sorrow fraught,
My notes are driven:
They strike the ear of Night,
Make weak the eyes of Day;
They make mad the roaring winds,
And with the tempests play,

Like a fiend in a cloud,
With howling woe
After night I do crowd
And with night will go;
I turn my back to the east
From whence comforts have increased;
For light doth seize my brain
With frantic pain.

Charles Bukowski Nobody But You
nobody can save you but
yourself.
you will be put again and again
into nearly impossible
situations.
they will attempt again and again
through subterfuge, guise and
force
to make you submit, quit and /or die quietly
inside.
nobody can save you but
yourself
and it will be easy enough to fail
so very easily
but don’t, don’t, don’t.
just watch them.
listen to them.
do you want to be like that?
a faceless, mindless, heartless
being?
do you want to experience
death before death?
nobody can save you but
yourself
and you’re worth saving.
it’s a war not easily won
but if anything is worth winning then
this is it.
think about it.
think about saving your self.
your spiritual self.
your gut self.
your singing magical self and
your beautiful self.
save it.
don’t join the dead-in-spirit.
maintain your self
with humor and grace
and finally
if necessary
wager your self as you struggle,
damn the odds, damn
the price.
only you can save your
self.
do it! do it!
then you’ll know exactly what
I am talking about.

Ivo Andrić Deca
Mali ljudi, koje mi zovemo 'deca', imaju svoje velike bolove i druge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne skole iz koje smo davno izisli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje zive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5110

Powered by Blogger.ba